Povratak u prošlost u samom centru Zagreba

Ovim postom malo ću se odmaknuti od izložbi u Zagrebu koje sam do sada posjećivala. Jedno mjesto na koje se nedjeljom ujutro zaista isplati otići (osim ako baš ne spavate do ručka) je Britanski trg na kojem se održava Sajam antikviteta. Na Britancu se tako svake nedjelje do 14 sati može vidjeti velik broj ljudi koji obilazi mnoge štandove, bilo u potrazi za nekim određenim predmetom, ili pak samo u razgledavanju stvari.

A može se pronaći zaista svega. Od odjevnih predmeta, knjiga, ploča, pa sve do gramofona s početka 20. stoljeća.

Najviše su traženi stari satovi, knjige i komadi namještaja. Međutim, i tu treba biti oprezan jer se također nudi velik broj "lažnjaka". Naravno, prodavači za svaki svoj predmet tvrde da posjeduje dio kolekcionarske vrijednosti, te su zato neke cijene zaista previsoke. Stoga je cjenkanje obavezno, i većina prodavača će vam tu izaći u susret.

Među samim izlagačima na sajmu najcjenjeniji su kipovi i skulpture, ali i porculansko posuđe koje, pored nakita, dostiže najviše cijene. Tako se jedan porculanski tanjur, star otprilike sto godina, prodaje za čak 200 eura! Osim posuđa, na gotovo svakom štandu može se pronaći nekoliko primjeraka starog oružja ili oruđa.

Upravo zbog često previsokih i nerealnih cijena ovaj sajam antikviteta mnogi nazivaju "Hrelić za gospodu". To i ima smisla, pošto ne iznenađuje da mnogi prodavači svoje predmete kupuju upravo na Hreliću, pa ih po čak nekoliko desetaka puta višoj cijeni prodaju na Britancu. No, ta činjenica ne zabrinjava kupce kojih još uvijek svake nedjelje ima u velikom broju.

Sajam antikviteta već se nekoliko godina održava na Britancu, pod pokroviteljstvom Tržnica Zagreb.

Ako nemate planova za nedjeljno jutro, Britanac se uvijek isplati obići. Bilo da ste kolekcionar, ili tek znatiželjnik, za svakoga se uvijek pronađe nešto. Jer nikada ne znate gdje će iskrsnuti neki komad za vašu zbirku, ili pak zgodan detalj za dom.

Meutim, iako sajam obiluje pravim antiknim primjercima, može se pronaći i mnogo replika. Ako nemate zaista dobro oko, dvaput razmislite prije nego što izdvojite pozamašniju svotu novca za svoj kolekcionarski primjerak.

Fosili kao modna inspiracija

Izložba pod nazivom "Suture, strukture, teksture", možda je jedna od neobičnijih koja se u Zagrebu u posljednje vrijeme može pogledati. Jer kako uopće spojiti dvije potpuno različite stvari kao što su fosili i - moda? Odgovor možete pronaći u Prirodoslovnom muzeju, gdje je modna dizajnerica Ksenija Vrbanić u tome uspjela.

U nekoliko prostorija na zagrebačkom Gornjem gradu posjetitelji s jedne strane mogu vidjeti izložbu samih fosila u vlasništvu muzeja, a kraj svakog izloška stoji dizajnerski komad odjeće inspiriran tim fosilom. Različite teksture kamenih reljefa, neke stare i do 300 milijuna godina, našle su se kao predložak za izradu printova na tkanini. Neki fosili inspirirali su i sami kroj odjevnih predmeta, a efekt je dobiven mnogim naborima i spajanjem tekstura više vrsta tkanina u jednu cjelinu. Poruka je jasna - ljudima se na noviji, moderniji način želi približiti fascinantan svijet fosila koji je u Prirodoslovnom muzeju moguće vidjeti svakodnevno.

Cijelu izložbu prate modne fotografije Marka Grubišića, na kojima se mogu vidjeti modeli u kreacijama Ksenije Vrbanić.

Izložba koja je otvorena još u listopadu, zasad dobiva samo pozitivne komentare. Međutim, smatram da je samo ideja ovog neobičnog spoja ono što na prvu ruku oduševljava. Osim nekoliko predmeta koji odskaču od onog na što smo već navikli, ostatak postava su uglavnom tek obične bijele majice klasičnih krojeva na kojima je print određenog fosila. Jedan od najneobičnijih predmeta je svilena haljina koja je posebnim tehnikama "fosilizirana", odnosno dobiven je sličan efekt starosti i krhkosti kao kod pravih fosila. Ta haljina je iz kolekcije Ksenije Vrbanić za 2006. godinu.

Tajna uspjeha ove izložbe tako vrlo vjerojatno ne leži samo u izloženim odjevnim modelima, već i u originalnom prostoru u kojem su pronašli svoje mjesto.

Ovaj neobičan pristup predstavlja nešto sasvim novo za Prirodoslovni muzej. Suradnja ovakvog tipa zapravo  je pokušaj da se susretom potpuno različitih sadržaja potakne javnost da se približi atraktivnom muzejskom materijalu na potpuno nov i nekonvencionalan način.

Refleksije vremena u Klovićevim dvorima

Većina danas već starijih ljudi, uglavnom se rado sjeća vremena pionira, radnih akcija, i naravno druga Tita. Ta su vremena sada ponovno oživljena u zagrebačkim Klovićevim dvorima, gdje je u prosincu otvorena izložba "Refleksije vremena 1945. - 1955." Ovaj ambiciozni projekt autorice Jasmine Bavoljak sadrži ukupno 485 eksponata koji posjetiteljima prikazuju doba sletova, radnih akcija, štafeta i Titova kulta.

Velik broj izložaka (uglavnom slika) dolazi iz beogradskog Muzeja Istorije Jugoslavije s kojim su Klovićevi dvori posljednjih mjeseci blisko surađivali u postavljanju ove izložbe.

Izložba je koncipirana kronološki, a počinje filmskim zapisima iz Hrvatskog državnog arhiva, o danu kad su partizani ušli u Zagreb. Postoji i tematska podjela izložbe. Neke od zanimljivijih tema svakako su "Od pionira do omladinca", "Od drugarice do gospođe", te "Od radija do televizije".

Velik dio posvećen je upravo djeci i mladima u Jugoslaviji - obrazovanju, sletovima, radnim akcijama, i naravno štafetama. Izloženo je takođeri pedesetak najzanimljivijih štafeta. Zanimljivo je kako su tada štafete u Titovu čast trčane u gotovo svakom mjestu tadašnje Jugoslavije, a Titu ih je za života uručeno više od 

200 000(!).

Jedan dio izložbe bavi se i položajem žena - od dobivanja prava glasa, pa sve do njihova dolaska na političke pozicije. S druge strane, dio je posvećen i svakodnevnom životu žena, te je svakako zanimljivo vidjeti i razne ženske časopise iz tog doba.

Nakon prolaska kroz povijest, slijedi mnogima najzanimljiviji dio - dvije prostorije prepune Titovih osobnih stvari i neobičnih poklona koje je dobivao od visokih državnih dužnosnika, ali i nekih udruga (moj favorit je mala replika zubarske ordinacije). U ovim prostorijama zaista se mogu vidjeti najrazličitiji predmeti - od odijela i frakova, putnih kovčega, pa do prepariranog medvjeda kojeg je Tito osobno ulovio. Svi predmeti imaju nešto zajedničko - najbolje pokazuju koliko je Tito volio luksuz.

Od umjetničkih djela, većinom slika i bista, najviše je onih Antuna Augustinčića, jednog od rijetkih umjetnika kojeg je Tito jako cijenio. Uz Augustinčića, tu su još i djela Otona Glihe, te Ede Murtića.

Izložba završava veoma znakovito -. Augustinčićevim kipom maršala Tita koji je do početka 90-ih godina stajao na Plitvicana. Naime, anonimni "umjetnik" na njemu je napravio svoju intervenciju prskanjem bijelog spreja po očima i iscrtavanjem petokrake na prsima. Taj kip ovdje zapravo predstavlja vizualni komentar jednog dijela javnosti koji prijeko gleda na novo, poratno jugoslavensko društvo.

Igračke stanuju u Etnografskom muzeju

Sigurno se svatko od nas sjeća svojih prvih igračaka i uspoređujemo ih s današnjima. Zašto stoga ne bismo uronili još dalje u prošlost i pogledali kako su dječje igračke izgledale prije više od sto godina?

U Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba koja će vam pokazati kako su se djeca nekad zabavljala. Muzej je ovom prilikom objedinio tri izložbe - "Iz svijeta igračaka", "Poljske tradicijske dječje igračke", te "Dječje igračke iz hrvatske baštine" koja zauzima središnje mjesto.

Na izložbi su prikazani predmeti specifični za hrvatska sela s kraja 19. stoljeća. Kraj svakog izloženog predmeta moguće je pronaći i detaljan opis načina njegove izrade. Igračke su rađene od raznih vrsta materijala - najzastupljeniji su drvo, keramika i šiblje, te su oslikavane veselim bojama. Zanimljivo je kako se Etnografski muzej sada odlučio izložiti velik broj hrvatskih igračaka koje se i inače nalaze u njegovoj zbirci.

Interaktivnu izložbu prate i projekcije filmova snimljenih u selima Hrvatskog zagorja na kojima se mogu vidjeti majstori i njihove radionice - mjesta gdje nastaju ova mala remek-djela. Poseban doživljaj u prostorijama dodatno pojačava glazbena podloga s taktovima pjesama koje posjetitelje zasigurno vraćaju u djetinjstvo, kao što je, primjerice, "Tata kupi mi auto".

Na prvom katu muzeja, u sklopu dijela izložbe pod nazivom "Iz svijeta igračaka" nalaze se predmeti rađeni od raznih materijala, a većinu čine plišane igračke. Veći dio ove zbirke nastao je sredinom 20. stoljeća u Njemačkoj, u tadašnjim manufakturama. Danas su to već velike europske tvornice, tako da ove igračke zapravo obilježavaju početak njihove masovne proizvodnje.

U sklopu izložbe, Etnografski muzej je organizirao i akciju "Igračka ima srce", pomoću koje se prikupljaju igračke koje su nekad bile dio nečijeg djetinjstva. Umjesto da skuplja prašinu, svoju staru igračku slobodno možete donijeti u muzej. Ona će tamo od 6. ožujka biti izložena zajedno s ostalim igračkama koje prati neka priča.

Smatram da je Etnografski muzej ovom izložbom dokazao svima da za igračke nikada ne možete biti prestari. Također je i najbolji dokaz kako je nekada, u vrijeme prije tehnologije, za igru bila dovoljna tek malena drvena figurica. I neograničena dječja mašta.

"If you have a broken heart, go to Zagreb, Croatia"

Jedini projekt ovakvog tipa u svijetu, s radom je započeo 2006. godine. Od 2010. izložbeni prostor nalazi se i u samom centru Zagreba, na Gornjem gradu. Muzej prekinutih veza je ujedno i prvi privatni kulturni projekt u Hrvatskoj. Na ovu ideju došli su Olinka Vištica i Dražen Grubišić - bivši ljubavni par.

Koncept je jednostavan - umjesto da bacate neželjene stvari koje vas podsjećaju na propalu vezu, donirajte ih ovoj jedinstvenoj zbirci. One će tada biti izložene u muzeju, zajedno s kratkom pričom koja opisuje vezu. Odnosno, prekid iste.

Odmah po ulasku u muzejski prostor jasno je da ćete u ovih nekoliko prostorija vidjeti mnogo različitih, ponekad i bizarnih predmeta. Osim standardnih plišanih igračaka, knjiga i ljubavnih pisama, svoje mjesto u ovoj neobičnoj zbirci pronašli su i predmeti poput krhotina razbijenog prozora, automobilski retrovizor, pa čak i jedna sjekira. Prikupljeni izlošci dolaze iz svih krajeva svijeta.

Odmah po otvaranju, Muzej prekinutih veza postao je velik hit - na jednom britanskom turističkom portalu ovo je jedini muzej u prvih deset zagrebačkih znamenitosti koje posjetitelji iz cijelog svijeta preporučuju. Može se reći da je u samo nekoliko godina postojanja muzej stekao status jednog od najprepoznatljivijih simbola Zagreba.

Svoje neželjene predmete muzeju može darovati svatko, tako da je ovo na neki način i prilika da pojedinac preboli prekid na jedan veoma kreativan način. Mnogi strani mediji tako su za ovu jedinstvenu izložbu svojevremeno navodili: "If you have a broken heart, go to Zagreb, Croatia".

U sklopu muzeja nalaze se kafić i dućan u kojem su u prodaji mnogi originalni predmeti, kao što je npr. gumica za brisanje s natpisom "bad memories eraser".

Bilo da ste se jednom (ili više puta) našli u sličnoj situaciji sličnoj vlasnicima ovih predmeta, ili ste tek znatiželjni - posebnog razloga za posjet ovoj zanimljivoj zbirci nema. Muzej prekinutih veza tako je postao i simbolom onoga što Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj nedostaje - inovativnih kulturnih projekata koji su u mogućnosti privući veći broj posjetitelja iz cijelog svijeta.

Karim Rashid u Muzeju suvremene umjetnosti

Ego vaze, 2003.

Izložba Karima Rashida pod nazivom Ideologija ljepote jedna je od rijetkih koja je u posljednje vrijeme izazvala tako velik interes - za nju se na samom otvaranju čekalo u redovima pred ulazom u MSU.

Karim Rashid u proteklih je nekoliko godina stekao titulu jednog od najproduktivnijih i najpoznatijih dizajnera današnjice. Prepoznatljiv je, među ostalim, i samom svojom pojavom, tj. neobičnom stilu odijevanja - većinu vremena može ga se vidjeti u isključivo bijelim ili ružičastim nijansama. Ili njihovoj kombinaciji.

Studija bicikla

Izložba kojom se u Muzeju suvremene umjetnosti predstavio zagrebačkoj publici, bila je u potpunosti uklopljena u stalni postav muzeja, pod nazivom Zbirka u pokretu. To je na taj način osmišljeno prvenstveno zato što su u muzeju većinom zastupljeni radovi hrvatskih umjetnika koji su još sredinom 20. stoljeća spajali umjetnost i dizajn.

Karim Rashid sam je rekao kako se on orijentira prvenstveno na proizvode masovne proizvodnje koji nose određenu poruku, svima lako razumljivu.

U muzeju su na nekoliko mjesta također postavljene multimedijalne instalacije u kojima umjetnik govori o sebi, umjetnosti i dizajnu danas, ali i razlozima zbog kojih je još prije dvije godine odlučio da izložbu želi postaviti baš u zagrebački MSU.

U Zagrebu je moguće pogledati pedesetak izložaka od ukupnog opusa koji sadrži više od 3500 predmeta. Neke od njih kreirao je posebno za ovu izložbu.

Boja koja prevladava na izložbi također je - ružičasta. Razne posude, rasvjetna tijela, pa čak i jedne ženske cipele u ovoj, za Rashida, karakterističnoj boji.

Karim Rashid, podrijetlom iz Egipta, dobitnik je više od 300 prestižnih nagrada za dizajn. Ova izložba organizirana je u suradnji s Muzejom međunarodnog dizajna u Munchenu i ORIS - kućom arhitekture.

Za Rashida mnogi tvrde kako je, kao umjetnik, na najvišem nivou između umjetnosti i dizajna. Međutim, sam Rashid je zaključio kako dizajn ne treba biti umjetnost, te da se dvije djelatnosti ne smiju preklapati.. Je li se on toga zaista držao, moguće je provjeriti na ovoj zanimljivoj izložbi, koja je otvorena do 1. siječnja.

Steve McCurry u Umjetničkom paviljonu

Većini ljudi samo ime Steve McCurry vjerojatno ne govori mnogo. No zato se vjerojatno svi sjećaju jedne od najpoznatijih naslovnica časopisa National Geographic, na kojoj se nalazi fotografija afganistanske djevojčice prodorno zelenih očiju. Autor ove slavne fotografije, nastale 1984. godine, upravo je  McCurry.

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu do 30.12. traje izložba ovog američkog fotografa pod nazivom "Život u slikama / South - Southeast". Na izložbi imate priliku pogledati njegove najpoznatije radove, među kojima je i "Afganistanska djevojka". Ukupno je u Zagrebu izložena čak 101 McCurryjeva fotografija, a pokraj svake posjetitelji mogu pročitati i priču o njenom nastanku. Paviljon je izložbu postavio u suradnji sa slovenskom Galerijom Fotografija, gdje je izložbu u samo dva mjeseca posjetilo više od 13 000 ljudi.

Afganistanska djevojka, 1984.

McCurry je u svojoj karijeri obišao mnogo kriznih područja u svijetu, odakle potječe i većina fotografija. Međutim, on se nije koncentrirao na posljedice ratnih i drugih razaranja, već ga je okupirala ljudska dimenzija - što je i vidljivo, pošto veći dio izložbe čine portreti. Svaka fotografija je na neki način posebna i vizualno dojmljiva. Najveći interes izazvala je naravno Afganistanska djevojka, koja još uvijek plijeni pažnju. Zanimljivo je kako je McCurry pronašao djevojku s fotografije, 17 godina poslije -  fotografija koja je tada nastala, također se može vidjeti u Umjetničkom paviljonu.

Ribari iz Šri Lanke, 1995.

Steve McCurry svojim je fotografijama uspio ljudima približiti neke dijelove svijeta i njihove običaje koji su u potpunoj suprotnosti sa svime na što smo navikli, i čime smo svakodnevno okruženi.

Interes publike za izložbu nije izostao, te je njeno trajanje naknadno produženo (u početku je trebala trajati do 9.12.).

Deve u ratnom požaru naftnih polja, Kuvajt, 1991.

Danas 62-godišnji Steve McCurry i dalje je aktivan fotoreporter, te stalni suradnik National Geographica i fotoreporterske agencije Magnum Photos. Ova izložba uspjela je okupiti širok tematski raspon njegovih fotografija i pokazati ono najbolje od svega - i to od Istoka do Zapada. Upravo zato bih ju svrstala u zasigurno najzanimljiviju izložbu u posljednje vrijeme u Zagrebu.

Zlatna pirueta - manifestacija koja propada?

Po prvi put održana 1967. godine na zagrebačkoj Šalati, klizačko natjecanje Zlatna pirueta tijekom godina je izrasla u veliku međunarodnu manifestaciju. Tako je Zagreb više puta imao priliku ugostiti neke od najvećih imena svjetskog klizanja. Hrvatska je također imala zapažene nastupe svojih predstavnika. Najpoznatije su definitivno Sanda Dubravčić 70-ih i 80-ih godina, te Idora Hegel koja je nastupala do prije nekoliko godina.

Međutim, to su bila bolja vremena, tako da se danas Pirueta ne bori samo za veći broj gledatelja, već za sami opstanak. Prije nekoliko godina prijetilo joj je i konačno gašenje zbog nesuglasice predsjednice Hrvatskog klizačkog saveza Morane Paliković Gruden i gradske skupštine (to je trebalo biti prvi puta da se natjecanje nije održalo od rata, kada je otkazivanje ipak imalo sasvim opravdan razlog). Pirueta je na kraju ipak spašena, no pitanje je što je danas zapravo ostalo od nekad najjačeg međunarodnog natjecanja u ovom dijelu Europe...

Carolina Kostner iz Italije

Ove godine Pirueta se u medijima pojavljivala samo zbog jednog razloga - nastupa svjetske i europske prvakinje, talijanke Caroline Kostner. Ostali natjecatelji (među kojima je zaista bilo mnogo kvalitetnih klizačica i klizača) možda su tek jednom ili dvaput bili uopće spomenuti, i to tek negdje na marginama stranice, gdje su stajali konačni rezultati natjecanja. No, čak niti Carolinin nastup koji se dugo svečano najavljivao nije uspio napuniti prazne tribine u zagrebačkom Domu sportova. Tako je već godinama, pa je nedavno i HRT odustao od prenošenja natjecanja što je nekad bila redovita praksa. Više niti ne postoje novinari kompetentni za kvalitetno komentiranje natjecanja, jer ne postoji publika koju bi to moglo zanimati (može se reći da su 70-e godine, uz žive i zanimljive prijenose Milke Babović bile najbolje godine Zlatne piruete). Naposlijetku, ni ulaznica od samo 20 kuna koja vrijedi za sva tri dana natjecanja, nije privukla nikoga osim ljudi koji su na ovaj ili onaj način uključeni u samo klizanje.

Hrvatska predstavnica Mirna Librić

Od hrvatskih predstavnika ove se godine moglo pogledati tri nastupa u ženskoj, i jedan u muškoj kategoriji. Zapaženih rezultata naših mladih klizača nažalost ni ove godine nije bilo. Carolina Kostner očekivano je pobijedila u ženskoj, a Vladislav Sezganov iz Rusije u muškoj kategoriji.

Ruskinja Kristina Zaseeva, osvajačica srebrne medalje

Već nekoliko godina u klizačkim se krugovima konstantno postavlja pitanje što će u budućnosti biti sa Zlatnom piruetom. Činjenica je da staru slavu teško da će ikad više steći. Postoji i mogućnost ukidanja natjecanja, no smatram kako do toga ipak neće doći, pošto je Pirueta kao natjecanje s dugogodišnjom tradicijom na neki način postala i simbolom Zagreba.

Tako je završilo i ovogodišnje, 45. izdanje Zlatne piruete.Međutim, uskoro slijedi pravi izazov za hrvatsko klizanje - Europsko prvenstvo koje će se u siječnju održati u Domu sportova. Kako će Zagreb ugostiti ovu manifestaciju, kad se u drugim državama za takva velika natjecanja redovito se traži karta više, vidjet ćemo...

Centar kulturnih zbivanja na zagrebačkom Črnomercu

Zagrebu definitivno nedostaje kulturnih projekata, pogotovo onih koji bi bili malo drugačiji od standardnih izložbi na koje smo navikli. Zato je na umjetničkoj sceni posljednjih godinu i pol pravo osvježenje donijela privatna galerija Lauba. Projekt započet 2011. godine inicirao je kolekcionar i poduzetnik Tomislav Kličko.

Prostor na Črnomercu koji je postao dom umjetninama je nekadašnja zgrada Tekstilnog kombinata Zagreb, stara više od sto godina. Samim ulaskom u prostor odmah je jasno da se ne radi o klasičnom tipu muzeja. Naime, postava se mijenja svaki mjesec (tzv. "nestalni postav"), uz što se paralelno odvijaju druge izložbe i različita događanja.

Odmah po otvaranju, Lauba se počela prezentirati kao svojevrsnu laboratorij za umjetničke eksperimente, te je uvijek težila uključivanju publike u svoje projekte. Standardi su pomaknuti i što se tiče radnog vremena, te je Lauba otvorena čak do 23 sata!

Nika Radić: "Za Cocteaua"

Nedavno sam prisustvovala otvorenju izložbe pod nazivom "Finalisti", na kojoj su predstavljeni recentni radovi jedanaest hrvatskih umjetnika. "Finaliste" imamo prilike vidjeti jednom godišnje, a na njoj su izloženi radovi prikupljeni posljednjih godinu dana u okviru ove privatne zbirke.

Ovu izložbu koja traje sve do kraja siječnja svakako bih preporučila svakome kome je već pomalo dosta klasičnih izložba u Zagrebu, te želi vidjeti nešto mnogo inovativnije i zanimljivije.

Da je sami prostor Laube postao jako zanimljiv u proteklih godinu dana pokazuje i to što je poslužila kao mjesto odžavanja raznih događaja koji nisu direktno povezani s umjetnošću. Tako je prije par mjeseci u Laubi održan Cro A Porter, jedan od najvećih hrvatskih modnih događaja.

Za kraj, ovaj jedinstveni prostor možda je, odmah po otvaranju, najbolje opisao novinar Zlatko Gall: "Lauba je prava pravcata suprotnost uštogljenim galerijsko-muzejskim pogonima koji ziheraškim izložbama s malo ili nimalo veze s aktualnom stvarnošću idu na sigurno."

Nagrade hrvatskog glumišta

Kako se smak svijeta očekuje za malo manje od mjesec dana, ovo malo preostalog vremena moramo iskoristiti na najbolji mogući način. U ovom (ne baš optimističnom) tonu, proteklog je vikenda održana jubilarna dvadeseta dodjela Nagrada hrvatskog glumišta, za najbolja kazališna ostvarenja. Tako je ovo, logično, bila i posljednja ovakva ceremonija za hrvatske kazalištarce - činjenica koju je voditelj Dražen Šivak više puta istaknuo tijekom večeri. Režiju ovogodišnje ceremonije potpisuje Mario Kovač.

Alma Prica prima nagradu za najbolju žensku ulogu

Nagrade su dodijeljene u čak 28 kategorija. Već tradicionalno, najveću su pozornost privukle one za životno djelo. Dobitnici nagrada u ovoj kategoriji ove su godine Zlatko Vitez za ostvarenja na području drame, te Richard Simonelli za područje operete i mjuzikla.

Najboljom dramskom predstavom proglašena je predstava "Unterstadt" Zlatka Svibena, u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Sviben je priznanje dobio i za najbolje redateljsko ostvarenje. 

Za glavnu žensku ulogu nagrađena je Alma Prica za ulogu Medeje u istoimenoj predstavi. Hrvoje Kečkeš priznanje je dobio za ulogu Albina u predstavi "Krletka".

Postava pobjedničke predstave "Unterstadt"

HNK podbacio

Većih iznenađenja ni ove godine nije bilo, premda je HNK s najmanje nominacija i osvojenih nagrada ovog puta mjesto prepustio manjim i nezavisnim produkcijama. HNK u Zagrebu nagrade je dobio za "Rat i Mir", i to tek u kategorijama za najbolju sporednu žensku ulogu, te za kostimografiju. 

Na samom kraju programa nastupio je varaždinski bend Cold Snap, čiji je frontmen glumac Jan Kerekeš. Reakcije na njihov nastup bile su podijeljene - od mlađih pripadnika publike koji su uživali u njihovoj izvedbi pjesme "Straight to hell" (koja je s obzirom na temu koja se cijelu večer protezala bila i prigodna), do starijih osoba koje očito nisu očekivale tako nešto u ustanovi kao što je HNK.

Nastup varaždinskog Cold Snapa

Ovdje možete pogledati kako je izgledao njihov nastup

Nagrade s dugogodišnjom tradicijom

Nagrade hrvatskog glumišta utemeljilo je 24. studenog 1992. godine Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, uz potporu HRT-a i Večernjeg lista. Tada je odlučeno i da će se dodjela održavati svake godine na ovaj datum,  dan kada je 1860. godine odlučeno da će se na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatskim jezikom.

Iako je ova dodjela tijekom godina priredila mnogo iznenađenja i zanimljivih trenutaka (čemu smo svjedočili u kratkom retrospektivnom prilogu koji je prikazan), ove godine ipak je malo podbacila.. To se prvenstveno moglo vidjeti po polupraznom kazalištu, ali i nedostatku inovativnosti samog programa.